Draga Anisa,

Prije deset godina. Imali ste 22 godine, tek ste se vjenčali, majka Nadin. Mlada žena koja je nosila svijet kao da joj je to posao. Ali taj svijet... bio je težak. Teži nego što ste ikada zamišljali. Niko zaista nije razumeo kroz šta prolaziš. Bili ste samohrana majka, ali ne baš sama – vaš partner je bio daleko u Bosni, a vi ste bili sami. Barem se tako osjećao.

Želim da te vratim u to vreme. Te noći kada si sam ležao u krevetu, Nadin pored tebe, dok je praznina pored tebe bila gotovo opipljiva. Jedva si spavao, osjećao se krivim. Kao da si iznevjerio svog sina jer mu nisi mogao pokloniti oca. Ali znaš šta sada vidim? Majka koja nikada nije odustala. Koja je našla snagu u pogledu svog sina. Njegov osmeh, njegove oči, njegova nevinost. Zadržao te je. Sve si ovo uradio za njega.

Onda ti dani. Ti naporni, beskrajni dani. Kao kad si radio puno radno vrijeme u toj agenciji za naplatu. Radi se svakim danom od 8 do 20h. Osjećala si se rastrzano, zarobljeno između pritiska da radiš i želje da budeš dobra majka. A u međuvremenu? Vaš partner nije mogao naći posao zbog krize. Finansijski je to bilo kao da stalno sipate vodu u brod koji tone. Ljudi nisu vidjeli koliko ste se borili. Koliko si bolovao. Ali ti si znao: moram da nastavim. Za moju porodicu. Za moje dijete.

A onda je došla 2017. dobila si svoje drugo dijete. Trebao je to biti trenutak radosti, ali realnost je bila teška. Dvoje djece, i dalje te finansijske borbe. Dugovi su se gomilali, pritisak je postao nepodnošljiv. Vaše tijelo je počelo plaćati cijenu. Za tri godine ste sa 65 kilograma prešli na 120 kilograma. Stres, tuga i bijeda života preuzeli su sve. Izgubio si se. Apsolutno. Ali čak i tada ste nastavili da se borite.

Sjećate li se tih malih trenutaka nade? Kao u oktobru 2014. godine, kada je konačno stiglo pismo iz IND-a. Vaš partner je dobio boravišnu dozvolu. Osjećao sam se kao da možete disati na trenutak. Ili 2017. godine, kada je vaš partner dobio svoj prvi posao preko agencije za zapošljavanje. Nije stalno mjesto, ali je bio početak. Ili ono olakšanje kada vam ugovor nije obnovljen u agenciji za naplatu. Osjećao sam se kao da je teret skinut s tvojih ramena. Konačno prostor za disanje. Male pobjede, ali tebi su značile sve.

A onda je došla 2019. Kao da je život htio tražiti još više od vas. Završio si u svom drugom izgaranju. Ovog puta je došlo nešto dodatno: panika i anksiozni poremećaj. Svijet je postao mali, mračan i opresivan. Čak su i najmanji zadaci bili nemogući. Bilo je trenutaka kada ste pomislili: nikad neću izaći odavde. Ali i ovdje, negdje duboko u sebi, našli ste snage da ustanete. Svaki dan ponovo. Korak po korak.

Tek 2020. prvi put ste zaista osjetili svijetlu tačku. Trenutak kada ste shvatili: ne živim više samo da bih preživio. Ja sam živ. Ta spoznaja nije došla lako. To je bio rezultat svih onih trenutaka kada ste mislili da ćete slomiti, ali ste ipak nastavili.

Kada te sada pogledam, želim da kažem:

„Djevojko, vidi odakle dolaziš. Prošli ste kroz sve što vas je moglo slomiti, ali ste se iznova gradili. U redu je što si plakala. U redu je što ste ponekad pomislili: ne mogu više. Ali nikada nisi odustao. Ne za sebe, ne za svoju djecu. Uradili ste sve što ste mogli, i više. I znaš šta? To je dosta. Dovoljan si.”

Tvoj život je kao cvijet koji raste na kamenu. Teško, ponekad gotovo nemoguće. Ali rasteš. Svaki dan ponovo. Naučili ste da nije važno koliko puta se spotaknete, samo da se vratite. Ustani svaki dan, Anisa, bez obzira koliko je teško. Sutra može biti bolje.

Ono što takođe želim da vam kažem: u redu je ne raditi sve sam. Traži pomoć. Podijelite svoj bol. Ne morate sve nositi na svojim ramenima. Naučio si to. Trava možda nije zelenija s druge strane, ali vaša trava, vaš put, vaš život – to je jedinstveno. I tvoje je.

Nastavi da rasteš. Nadaj se. Nastavite da slavite, čak i male stvari. Već ste postigli toliko toga. I vjeruj mi, Anisa, tvoja mlađa bi bila tako ponosna na ženu kakva si danas.

ljubav,

Tvoje starije ❤️