Prvo pročitajte prvi dio: “Išla sam kod psihologa i ovaj put sam znala da stvari moraju biti drugačije.”
••••
Ovo je početak nečeg lijepog, ponavljam sebi. Nema napada panike, nema potrebe. Duboko dišem i pokušavam pronaći mir koji mi je očajnički potreban. Moja druga seansa sa psihologom, mogu to učiniti.
Dolazim na trening petnaest minuta ranije. Čini se da tišina u hodniku pojačava napetost. Misli mi se utrkuju i pokušavam da držim disanje pod kontrolom. „Smiri se“, opet kažem sebi.
Psiholog dolazi po mene, a ja pratim nju u sobu. Sjedam u fotelju, a ona me pita da li želim nešto da popijem. „Voda bi bila dobra“, kažem, pokušavajući da se opustim.
Prvih 30 minuta razgovaramo o mojoj prvoj sesiji: šta mi je to učinilo i kako se sada osjećam u vezi s tim. Bilo je intenzivno, ali i prosvetljujuće. Emocije su me obuzele, ali osjećao sam se kao da konačno otpuštam nešto što je tako dugo bilo zaglavljeno. Polako osjećam kako moja panika nestaje kako razgovor napreduje. Ipak, priznajem da se nekako plašim da ću na kraju zauzeti mjesto psihologa i da mi na kraju neću pomoći. Psiholog me umiruje i kaže da ne moram da brinem o tome, „stvarno mogu da povratim kontrolu“.
Polako se osjećam opuštenije. Ona pita kako kombinujem svoje EMDR sesije sa poslom. Kažem joj da prvo idem na posao pa onda na seansu. "Je li to realno?" pita ona gledajući me iznenađeno. "Možete li to uspjeti?" Nasmejem se i odgovorim: „Da, da ne radim, poludeo bih.” Iznenađena i oprezna, ona odgovara: „Ovo nikada ranije nisam iskusila.“ Smejući se, kažem: „Razumem, haha, ja sam drugačiji, sećaš se?“
Polako se osjećam malo sigurnije, a psiholog mi predlaže da započnem svoju prvu EMDR sesiju. Ona kaže: „Imate prilično veliki ranac koji ste nosili i još ne znam kako će to ispasti. Moguće je da ću nakon ove sesije podići redovni EMDR. Ali želim pokušati, jer ako ovo ispadne pozitivno, to će donijeti toliko lijepih stvari.” Klimnem glavom, uprkos napetosti koju osećam. Znam da je ovo neophodno.
Ležim u opuštajuću stolicu i pokušavam da se opustim. Psiholog počinje sa vizualizacijom i traži od mene da prošetam kroz šumu. Dok zatvaram oči i puštam misli da lutaju, vidim visoko drveće oko sebe. Oblačno je, ali nije hladno, i čini mi se da hodam sve dalje i dalje u šumu. Odjednom stanem. Ispred sebe vidim djevojčicu, okrenutu leđima, kako se igra u šumi. Ona je sasvim sama.
Emocije me preplavljuju, nisam ovo očekivao. U mislima se borim. „Izvini“, kažem psihologu, „moram da plačem“. Ne znam ni zašto. Suze dolaze prirodno. “Opusti se”, kaže ona, “ovo je dio toga.” Psiholog pita šta vidim. “Šta onda mala djevojčica radi?” pita dalje. „Ona se igra“, odgovaram, „ali je sasvim sama.“
Psiholog dalje pita: "Koliko godina ima djevojčica?" Progutam i tiho kažem: "Imam oko pet godina, ne mnogo stariji od mog najmlađeg sina, Lyada." Suze ponovo počinju da mi teku niz obraze. „Ta djevojka ne bi trebala biti sama“, kažem, a glas mi se prekida od tuge. “Takva mala djevojčica, sama u šumi.” Imam problema da stupim u kontakt sa njom. Psihologinja to primjećuje i ukazuje da će me osloboditi hipnoze na poseban i umirujući način.
Posle seanse kažem psihologu: „Osećam se iscrpljeno, ali i olakšano“. Nesvjesno je izazvalo mnogo poremećaja. Pažljivo je pitam: "Koga sam vidio?" Psiholog se smiješi i kaže: „Ta djevojčica, ta djevojka si ti. Što dalje pratimo ovaj proces, to će on postati pristupačniji. Ovo je samo početak, a stigli smo i dalje nego što sam očekivao.”
Na putu kući prvi put nakon nekoliko godina primjećujem koliko je svijet zapravo lijep. Sunce sija tako jako, tako lepo. Osećam se kao da mi je skinut teret. Laknulo mi je, baterija mi je donekle napunjena, spremna za sljedeću sesiju.
Ali dok se vraćam kući, jedna misao mi se vrti u glavi: ako sam ta djevojčica zaista ja, šta to znači za sve što je još skriveno? Šta me čeka na sledećoj sesiji? I iznad svega, jesam li zaista spreman to otkriti?
0 reacties