“Otišla sam kod psihologa i ovaj put sam znala da stvari moraju biti drugačije.”
Ušao sam u sobu i čak mi je i tišina bila teška. Ovo je bila moja prva sesija, odlučila sam da joj pristupim drugačije. Bez skretanja, bez odgovora koji izbjegava, samo pravo do mog cilja. Dok sam okačio kaput i seo u stolicu, već sam osećao reči na svom jeziku. Kada sam otvorio usta, izašlo je brže nego što sam očekivao:
„Želim da budem kao ostali. Kako mogu ovo da podnesem?”
Psiholog me je pogledao mirno i zamišljeno. Nije žurila da odgovori. Njene oči nisu tražile osudu, već razumevanje. Zatim je postavila ono jedno pitanje koje bi me zadržalo:
„Kako to misliš 'kao i ostali'?"
To pitanje me je dirnulo. Bilo je to tako jednostavno, ali u isto vrijeme poziv da idem dublje, da ispitam svoje misli. Šta sam zapravo mislio? Zašto sam želeo da budem “kao ostali”? Šta mi je smetalo u mom sopstvenom razmišljanju?
Osjetio sam trzaj napetosti u grudima, kao da sam iznenada napravio korak koji sam godinama izbjegavao. Šta sam se zapravo nadao da ću postići? Možda to nije bilo toliko gotovo rješenje koje sam tražio, već način da pronađem stabilnost u haosu mojih misli. Nešto za što se treba držati. Hteo sam da shvatim zašto mi se uvek činilo da tako teško plivam protiv struje.
„Mislim da imam ADHD. Ili DODAJ“, brzo sam dodao, kao da te riječi mogu sve objasniti. Jer da, bacanje etiketa je ono što najbolje radim. Možda bi, pomislio sam, bilo lakše razumjeti sebe kada bih mogao dati ime tome. Onda je to barem opipljivo, razumljivo, nešto što mogu zadržati i analizirati. “I uvijek počinjem sa psihologom, ali često završim kao psiholog tokom sesija. Tako dosadno.” Reči su izašle gotovo automatski, a ja sam uzdahnuo.
Psiholog se blago nasmejao, ali bez ikakvog osuđivanja. Pustila je riječi da vise između nas, a da ih nije direktno potvrdila ili poricala. Osjećao sam se kao da mi je dala prostora da sama istražim tu etiketu, da vidim šta mi to zaista znači. Je li to zaista bilo rješenje ili samo novi način da se stavim u kutiju?
“Šta te navodi na to?” upitala je mirno.
Uzdahnula sam, pogledavši u zemlju.
„Zato što mi glava nikad ne staje“, ponovila sam, a glas mi je sada bio malo tiši. „Uvek razmišljam, uvek analiziram, uvek sve razmatram do krajnosti. Čak i sada, dok sjedim ovdje, toliko misli mi prolazi kroz glavu. Analiziram te nesvjesno, bez napora. To se dešava čak i kada odem u trgovinu. Podsvesno se trudim da razumem sve i svakoga, zbog čega volim da gledam u zemlju. To je jednostavno previše.”
Zastao sam na trenutak i dodao:
„Sve izračunam. Ali onda zaista sve. Čak i kada sam u autu, stalno nesvesno kalkulišem. Znam tačno koliko brzo vozim, kolika je udaljenost između mene i auta ispred mene i koliko brzo ide drugi auto. Moja glava nikada nije tiha, uvek zaposlena, uvek razmišljam unapred. To je problem. Ne želim da stalno tako razmišljam, samo želim da budem… kao ostali.”
Pogledao sam i brzo dodao:
“Ne bojim se biti drugačiji. Znam da drugačije mislim i da vidim svijet na svoj način. Ali ponekad, samo ponekad, samo želim da budem normalan. Samo ne razmišljaj, ne kalkuliraj sve.”
Te posljednje riječi su na trenutak visile u zraku. Nije to bila samo čežnja za mirom, već za jednostavnošću koja mi se činila nedostižnom. Dok se drugi samo čini da voze ili žive, ja sam stalno sve kalkulisao, predviđao, razumeo.
Polako je klimnula glavom, i dalje bez osude.
„A da imate to, tu tišinu... šta bi to promenilo za vas?”
Morao sam razmisliti na trenutak. Šta bi to zaista promijenilo?
“Mislim da bih se tada osjećao mirnije. Manje sam umoran od sebe. Možda bih se manje osjećao da sam uvijek van grupe, da ne funkcioniram na isti način kao drugi. Bio bih... normalan, valjda. Možda bih tada bolje odgovarao.”
Moje riječi su ponovo visjele u prostoriji i po prvi put sam se osjećao kao da ne tražim etiketu samu po sebi, već način da bolje razumijem sebe. Možda nije bila toliko dijagnoza, koliko potreba za prepoznavanjem onoga što se dešavalo u meni. Želeo sam da pronađem mir, ne samo u svom okruženju, već posebno u svojoj glavi.
Psihologinja se ponovo tiho nasmiješila, pogleda punim razumijevanja.
“Možda nije samo marka koju tražite,” rekla je. „Ali način da pronađete taj unutrašnji mir bez promjene sebe. Možda možemo zajedno otkriti kako možete doživjeti taj mir, a da se ne morate porediti sa 'ostalima'.”
Njene riječi su se zadržale i po prvi put sam osjetio mali otvor. Možda ovo nije bila potraga za etiketom, već za ravnotežom. Ka miru sa onim što jesam, bez obzira da li sam 'kao ostali' ili ne.
To je bio početak nečeg lijepog.
„Želim da budem kao ostali. Kako mogu ovo da podnesem?”
Psiholog me je pogledao mirno i zamišljeno. Nije žurila da odgovori. Njene oči nisu tražile osudu, već razumevanje. Zatim je postavila ono jedno pitanje koje bi me zadržalo:
„Kako to misliš 'kao i ostali'?"
To pitanje me je dirnulo. Bilo je to tako jednostavno, ali u isto vrijeme poziv da idem dublje, da ispitam svoje misli. Šta sam zapravo mislio? Zašto sam želeo da budem “kao ostali”? Šta mi je smetalo u mom sopstvenom razmišljanju?
Osjetio sam trzaj napetosti u grudima, kao da sam iznenada napravio korak koji sam godinama izbjegavao. Šta sam se zapravo nadao da ću postići? Možda to nije bilo toliko gotovo rješenje koje sam tražio, već način da pronađem stabilnost u haosu mojih misli. Nešto za što se treba držati. Hteo sam da shvatim zašto mi se uvek činilo da tako teško plivam protiv struje.
„Mislim da imam ADHD. Ili DODAJ“, brzo sam dodao, kao da te riječi mogu sve objasniti. Jer da, bacanje etiketa je ono što najbolje radim. Možda bi, pomislio sam, bilo lakše razumjeti sebe kada bih mogao dati ime tome. Onda je to barem opipljivo, razumljivo, nešto što mogu zadržati i analizirati. “I uvijek počinjem sa psihologom, ali često završim kao psiholog tokom sesija. Tako dosadno.” Reči su izašle gotovo automatski, a ja sam uzdahnuo.
Psiholog se blago nasmejao, ali bez ikakvog osuđivanja. Pustila je riječi da vise između nas, a da ih nije direktno potvrdila ili poricala. Osjećao sam se kao da mi je dala prostora da sama istražim tu etiketu, da vidim šta mi to zaista znači. Je li to zaista bilo rješenje ili samo novi način da se stavim u kutiju?
“Šta te navodi na to?” upitala je mirno.
Uzdahnula sam, pogledavši u zemlju.
„Zato što mi glava nikad ne staje“, ponovila sam, a glas mi je sada bio malo tiši. „Uvek razmišljam, uvek analiziram, uvek sve razmatram do krajnosti. Čak i sada, dok sjedim ovdje, toliko misli mi prolazi kroz glavu. Analiziram te nesvjesno, bez napora. To se dešava čak i kada odem u trgovinu. Podsvesno se trudim da razumem sve i svakoga, zbog čega volim da gledam u zemlju. To je jednostavno previše.”
Zastao sam na trenutak i dodao:
„Sve izračunam. Ali onda zaista sve. Čak i kada sam u autu, stalno nesvesno kalkulišem. Znam tačno koliko brzo vozim, kolika je udaljenost između mene i auta ispred mene i koliko brzo ide drugi auto. Moja glava nikada nije tiha, uvek zaposlena, uvek razmišljam unapred. To je problem. Ne želim da stalno tako razmišljam, samo želim da budem… kao ostali.”
Pogledao sam i brzo dodao:
“Ne bojim se biti drugačiji. Znam da drugačije mislim i da vidim svijet na svoj način. Ali ponekad, samo ponekad, samo želim da budem normalan. Samo ne razmišljaj, ne kalkuliraj sve.”
Te posljednje riječi su na trenutak visile u zraku. Nije to bila samo čežnja za mirom, već za jednostavnošću koja mi se činila nedostižnom. Dok se drugi samo čini da voze ili žive, ja sam stalno sve kalkulisao, predviđao, razumeo.
Polako je klimnula glavom, i dalje bez osude.
„A da imate to, tu tišinu... šta bi to promenilo za vas?”
Morao sam razmisliti na trenutak. Šta bi to zaista promijenilo?
“Mislim da bih se tada osjećao mirnije. Manje sam umoran od sebe. Možda bih se manje osjećao da sam uvijek van grupe, da ne funkcioniram na isti način kao drugi. Bio bih... normalan, valjda. Možda bih tada bolje odgovarao.”
Moje riječi su ponovo visjele u prostoriji i po prvi put sam se osjećao kao da ne tražim etiketu samu po sebi, već način da bolje razumijem sebe. Možda nije bila toliko dijagnoza, koliko potreba za prepoznavanjem onoga što se dešavalo u meni. Želeo sam da pronađem mir, ne samo u svom okruženju, već posebno u svojoj glavi.
Psihologinja se ponovo tiho nasmiješila, pogleda punim razumijevanja.
“Možda nije samo marka koju tražite,” rekla je. „Ali način da pronađete taj unutrašnji mir bez promjene sebe. Možda možemo zajedno otkriti kako možete doživjeti taj mir, a da se ne morate porediti sa 'ostalima'.”
Njene riječi su se zadržale i po prvi put sam osjetio mali otvor. Možda ovo nije bila potraga za etiketom, već za ravnotežom. Ka miru sa onim što jesam, bez obzira da li sam 'kao ostali' ili ne.
To je bio početak nečeg lijepog.
