Ponekad čujete nešto što vas potpuno zaustavi. To se dogodilo kada sam prvi put čuo stihove Derika Feina – nije važno. Posebno ona jedna rečenica: „ Hodam liniju između samopouzdanja i samoubistva. ” To me pogodilo pravo u dušu. Osjećao sam se kao da je neko pronašao tačne riječi koje sam oduvijek tražio, kao da priča dio moje vlastite priče. Znam kako je hodati tom linijom, koliko tanka i krhka može biti. Imao sam trenutke kada sam se osjećao visoko, kao da me ništa ne može dotaknuti. Ali znam i drugu krajnost: to duboko, mračno mjesto sa kojeg se čini da se više nikada ne možeš popeti.

Kako sam dalje čitao, tekst je bio samo dublji. Činilo se kao da opisuje moj život, moje borbe, moje nade. “Obećao sam sebi da će sunce izaći.” To obećanje... Znam to. Često sam morala da obećavam sebi, posebno kada sam bila u fazi sagorevanja, nakon mog drugog deteta. Bila sam toliko depresivna da sam zaista vjerovala da sam svima teret. Ponekad sam čak mislio da bi bilo bolje da me nema. To su bili trenuci kada sam kolebao, baš kako ove riječi opisuju. Ali negde duboko u sebi znao sam: sunce će uvek ponovo izaći. To me je spasilo.

Tog obećanja – da će biti bolje, da ćete preživjeti najteže dane – sada se držim. Koliko god bilo teško, znam da će sunce ponovo izaći. Vidio sam to iznova i iznova u svom životu, i to je sada moja snaga.

Dio o snovima me je možda još više dirnuo. “Molim se kada ne vjerujem, samo da ispoljim san.” To sam toliko puta osetio. Nadate se, nastavljate da se borite, čak i ako niste sasvim sigurni da li će to ikada postati stvarnost. Moj san je oduvek bio da napravim nešto od svog života, za sebe. “Mali ja, uspio sam. Učinio sam te ponosnim.” Te riječi govore sve. Ponosan sam što nikada nisam odustao, čak i kada su svi mislili da to ne mogu. Nije bilo lako, ali sam dokazao da to mogu. Da se mogu ponositi.

Ono što me je takođe dirnulo je otpornost u ovom tekstu. “Idi i slomi mi sve kosti, ali me nikad nećeš slomiti.” Bez obzira koliko puta padnem, uvijek se vratim. To je moja priča. To je ono što uvijek radim: padam, ustajem, nastavljam dalje. Nije uvijek ni lijepo ni lako, ali to me je dovelo ovdje gdje sam danas.

I da, ponekad morate pustiti stvari ili ljude. “Izgubio sam neke prijatelje na putu. Ma, kakva šteta.” Te riječi mogu zvučati bezbrižno, ali bol iza njih je sve samo ne. To je sirova stvarnost koja me pogađa iznova i iznova. Ljudi dolaze u vaš život jer su vam potrebni u tom trenutku, jer jedni drugima nešto značite. Ali ima trenutaka kada nestanu, ponekad naglo, ponekad polako. I to boli – čini mi se kao da dio tebe nestaje s njima. Ipak, naučio sam da je to dio načina na koji život funkcionira. To nije izbor koji napravite, već nešto što se jednostavno dogodi, bez obzira koliko se trudili da se toga držite.

To ne znači da je manje tužno. Ostaje osjećaj gubitka, ta praznina, ta tišina. Ali umjesto da kažem zbogom, pokušavam da to vidim drugačije. Nikad ne kažem zdravo. Za mene je uvek „Dok se ponovo sretnemo“. Možda ne u ovom životu, možda ne kao što je nekada bilo, ali negde, jednog dana, na način koji još ne razumemo. To mi daje utjehu. Nije lako, ali mi pomaže da idem dalje, čak i uz gubitak.

Najduže traju posljednje riječi: „Bez obzira koliko dug put, ja ću biti bolji.“ Ne radi se o tome koliko brzo stignete negdje, već o tome da se nastavljate kretati. Svaki dan napravite korak dalje, ma koliko mali. Za mene, postati bolja verzija sebe ne znači savršenstvo. To znači rasti, učiti, biti nježniji prema sebi. I iznad svega, budi ponosan koliko sam daleko stigao.

Nadam se da kada ovo čitate, znate da niste sami u svojoj borbi, svojim snovima, svojim nadama. Bez obzira koliko je noć mračna, sunce uvijek ponovo izlazi. Vjeruj tome. I nastavite dalje, ma koliko to ponekad bilo teško.

❤️