“Osjećao sam se kao da plešem na žici, svaki korak ispunjen strahom da ću pasti.”

Bio je divan april, proleće je donelo svežu energiju. Kada sam ušao u kuću, dočekao me miris starog i pljesnivog. Čudna mješavina istorije i obećanja nečeg novog. Bila sam trudna, a sa mojim rastućim stomakom stalno sam razmišljala o promjenama koje nas čekaju. Bilo je još mnogo toga za uraditi prije nego što bi se naši životi zaista promijenili.

Sunce je sjajno sijalo kroz prozore, a svjetlost je plesala po izlizanom podu. Ova kuća, sa svim svojim karakterom i manama, postala bi naš dom. Ali kako je proleće cvetalo oko mene, osećao sam i pritisak odgovornosti. Moj partner je još uvijek živio u Bosni i još nije bilo sigurno da li će doći. Teret koji sam nosio bio je težak; Bila sam samohrana majka, ali ne potpuno sama.

Sa platom malo iznad minimalne u 21. godini, toliko sam imao na umu. Kako sam trebao sve ovo da sredim? Troškovi koji bi došli, pohranjivanje beba, dnevni troškovi. Toliko sam htjela svom djetetu dati, ali finansijski nije bilo tako lako. Nisam znao da je ponekad bolje raditi manje da bi dobio više. Ali ni to nije bilo moguće, jer sam morao imati određeni prihod da bih doveo partnera ovdje. Da li bismo kasnije sastavljali kraj s krajem? Svaki euro se računao, a ideja da zarađujem previše da bih se kvalifikovala za beneficije bila je frustrirajuća. Osjećao sam se kao da plešem na žici, svaki korak ispunjen strahom da ću pasti.

Svaki dan je počeo sa izborima, izborima koje ne biste radije donosili u tim godinama. Umjesto odjeće za sebe, kupio sam polovna kolica. Praktično, da, ali bolelo me shvatiti da moram ostaviti svoje želje po strani. Često sam govorila prijateljima da to ne mogu da uradim jer to ne mogu da priuštim finansijski, ali nisam želela da pokažem svoje slabosti. Bukvalno sam se ignorisao. Moje dijete bi dobilo sve što mu treba, čak i da ja nemam ništa svoje. Pomisao na to da ga skratim bila je nepodnošljiva.

I tako, kako je kuća polako postajala dom, opremljena polovnim stvarima, osjećala sam čudnu mješavinu ponosa i nezadovoljstva. Ponosna na ono što sam postigla sa ograničenim sredstvima, na način na koji sam ovu kuću pretvorila u toplo mjesto za svoje dijete. Nisam u potpunosti zadovoljan, jer je želja uvijek bilo više, ali ponosan na izbore koje sam napravio. Svaka polovna stolica i sto imali su svoju priču i to ih je činilo posebnim.

Ipak, bilo je i trenutaka radosti, nagoveštaja budućnosti koji su mi pomogli u teškim vremenima. Smijeh mog djeteta, njegovi prvi koraci, zvuk mog partnera koji zove na snimku iz Bosne, njegov osmijeh koji nas je na trenutak zbližio. Ti trenuci su mi davali snagu, ali gubitak je uvijek bio tu. Uprkos finansijskim brigama i udaljenosti, osećao sam da zajedno gradimo porodicu, ma koliko on bio daleko.

Sa svakim novim danom, dok je sunce sijalo kroz prozore i novi dan nas zagrlio, znala sam da put možda neće biti laka, ali sam bila odlučna da ga koračam, korak po korak, sa svojim djetetom kraj sebe. Zajedno bismo postali jači. Budućnost je u to vrijeme bila vrlo neizvjesna, ali naša ljubav i odlučnost će nas voditi. Jer na kraju, ljubav koju smo dijelili bila je najveće bogatstvo koje smo mogli imati.

volim te, prvorođeni💙