Svako jutro se probudim i da, opet je taj bol. Ponekad mi se čini da me vlastito tijelo iznevjerava. Jednostavne stvari poput ustajanja, pranja zuba ili uzimanja šoljice kafe postale su mi pravi zadatak. Teško je, sa 32 godine, biti zaglavljen u tijelu koje izgleda kao da je trideset godina starije. Dok drugi mojih godina imaju spontane avanture ili jednostavno provode dan bez bola, ja moram da se borim sa najsitnijim stvarima iznova i iznova. Oseća se nepravedno.

Ali ipak, živim po motu da plešem kroz život. Ponekad je to veseo ples, lagan i slobodan. Ponekad je to težak, spor ples, u ritmu kojim dominiraju bol i ograničenja. Lijekovi ne pomažu mnogo; bol ostaje stalni pratilac. Ipak, pokušavam da nastavim jer ne želim odustati. Smejem se, šalim, čak i u danima kada je sve teško. Taj osmeh je moj način da nadmudrim bol.

I ja imam trenutke kada sve postane preteško. Ti mračni trenuci su dio mene, jednako kao i jaki trenuci. U stvarnom životu nije sve u usponima, a ja imam i svoje padove.

Onih dana kada bol i tuga prevladaju, uvijek tražim načine da se pokupim. Humor mi pomaže da nađem prostora za disanje, da pobjegnem na neko vrijeme. Svaki osmeh, čak i na trenutak, deluje kao mala pobeda.

Pa da, uprkos svemu, nastavljam da plešem. Život, čak i sa svojim preprekama, je ples od kojeg ne želim odustati.

💕