Miris boje ispunjava vazduh dok stojim u hodniku mog novog radnog mesta. Moj partner i moj otac su zauzeti krečenjem zidova. Njihove ruke su prekrivene bojom dok intenzivno rade da daju prostoriji novi izgled. Stojim tamo i gledam, s četkom u ruci, ali još nisam spreman za poniranje. Ovo je njihov domen; Tamo sam više zbog zabave nego zbog kista. Malo "slanine i pasulja", kako ja to volim da zovem.

Na mom novom radnom mjestu zauzeti smo transformacijom dva uredska prostora. Prva soba postaje moj studio, mjesto gdje konačno mogu dati slobodu svojoj kreativnosti. Druga soba, moja kancelarija, i dalje je pomalo misterija. Da li da to tako nazovem? To nije samo radno mjesto; to će također biti mjesto gdje mogu predstaviti sve svoje torbe. Ne, stvarno moram dobro razmisliti šta će to biti.

Ljudi sa kojima radim sjede u svojoj kancelariji preko puta mene, u prekrasnom foto studiju. Dijelimo grupnu aplikaciju u kojoj razmjenjujemo ideje i ažuriranja. Lijepo je znati da se podržavamo, čak i kada fizički nismo zajedno.

Ali proces nije bez udaraca. Ponovo imamo posla sa bolešću koja usporava napredak. To je razočaravajuće, posebno zato što smo krenuli tako entuzijastično. Ipak znam da je sve ovo dio avanture. Ponekad stvari ne idu po planu, i to je u redu.

Najveća promjena je preseljenje iz potkrovlja u ove nove prostore. Konačno ostavljam zagušljivi, neorganizovani haos tavana iza sebe. Sama pomisao mi daje iskru radosti. Ovdje moja energija može teći, moja kreativnost može oživjeti. Ideja o studiju u kojem mogu raditi na svojim projektima me oduševljava.

Zahvalan sam na pomoći mog oca i partnera. Zajedno pravimo planove, a njihov trud mi daje uverenje da to možemo realizovati. Svaki potez kistom približava nas krajnjem rezultatu, a ja jedva čekam da vidim kako će sve ispasti.

Sljedeći korak je farbanje druge prostorije. Zatim se fokusiramo na polaganje laminata ili vinila. Mogućnost da svemu dam novi izgled čini me znatiželjnim o tome kako će izgledati ukupna slika.

A tu je i onaj urnebesni trenutak sa mojim prijateljima. Oni imaju prekrasan foto studio preko puta mene, a mi imamo grupnu aplikaciju u kojoj se obavještavamo. Postoji jedna stvar koja nas neizmjerno iritira: kako ljudi napuštaju toalet. Tako sam, uz smijeh i uzdah frustracije, odlučio da juče sve očistim izbjeljivačem i Ajaxom. Sada ovdje smrdi na izbjeljivač i Ajax! Hahaha, to je bila neophodna akcija, ali izaziva i urnebes.

Jučer su došli i moja nećaka, ujak i tetka da gledaju. Nećakinja mi je postavila glavno pitanje: “Koji je tvoj rok?” Da, decembar, sve se mora završiti!

Dok stojim tamo, okružen haosom renoviranja, osjećam mješavinu ponosa i uzbuđenja. Ovo je samo početak predivnog poglavlja na mom novom radnom mjestu.

💜