Da li znaš Nadin, imao sam samo (1,5 meseci) 22 godine kada sam te imao...

Mnogima sam možda bila majka tinejdžerka, ali sebi sam bila samo majka. Mlada majka, da, ali sa velikim srcem, srcem punim snova i glavom punom briga. Kad se osvrnem na to vrijeme, vidim koliko sam se trudio da ti pružim sve što sam mogao. Bez obzira koliko je ponekad bilo malo, koliko god bilo teško.

Tvoj tata je nedavno došao u Holandiju. Sve mu je bilo novo – zemlja, jezik, kultura. Bilo je uzbudljivo i neizvjesno. Pronalaženje posla je bilo teško. Toliko je želio da odradi svoj dio posla, ali je stalno nailazio na izazove. Ipak, nije odustao. Želio je da izgradi budućnost, za nas, za vas. Kada je bilo malo opcija, krenuo je papirnim putem. Nekoliko sati u ranim jutarnjim satima, za tih dodatnih 50 do 70 € mjesečno. Možda se to ne čini mnogo, ali za nas je to napravilo veliku razliku.

Sjećam se kako smo mu često pomagali. Ne zato što smo morali, već zato što smo znali koliko mu je teško. Rano smo ustali zajedno, ti i ja, i vozili se kroz kvart s tatom. Spavali ste na zadnjem sjedištu našeg malog Chevroleta iz 1998. godine, toplo umotani u ćebad. Još uvijek to vidim: tvoje male ruke koje se pružaju, tvoje mirno disanje dok smo tata i ja radili napolju na hladnoći. Taj auto je bio star i jednostavan, ali za nas se osjećao kao sigurno utočište.

Ponekad bismo zajedno punili novine, i dok je tata bio zauzet isporukom, ja bih ostao neko vrijeme s tobom da se uvjerim da ti je udobno. Ti trenuci nisu bili laki, ali su nas naučili šta znači ići zajedno, ma koliko bilo teško. Sve što smo radili, radili smo s ljubavlju za vas.

I tako smo rasli zajedno. Ti i ja. Od početka. Dijelili smo duboke trenutke, trenutke kada nisam znao kako ćemo to uspjeti. Ali i dobri trenuci, kada je vaš osmijeh učinio da vaše brige na trenutak nestanu. Kad se tvoj brat rodio, imao sam 24 godine i imali smo malo više prostora za disanje. Tata je sada imao posao. Još uvijek nije bilo dovoljno stabilno da živi bez brige, ali je bilo više od papirne rute. Ipak, život je ostao u načinu preživljavanja. Ta borba, godinama, koja me je slomila.

Moj jedini cilj je bio da ti i tvoj brat ne želite ništa. Ali iskreno? I dalje boli. Tuga što ti nikad nisam mogao dati nova kolica. Kako smo uvijek morali improvizirati, kako sam morao biti kreativan da bih bio siguran da dobiješ ono što ti treba. Još uvijek mi ponekad slama srce, ta sjećanja. Ne zato što si se ikada žalio, već zato što sam ti želio dati mnogo više.

Pa ipak, sada kada te gledam, 10,5 godina kasnije, ne osjećam ništa osim ponosa. Postao si tako drag, brižan dječak. Dječak velikog srca, pun razumijevanja i ljubavi. Čini mi se da, koliko god bilo teško, zajedno smo postali jači.

Pokazao si mi da sreća nije u materijalnim stvarima, već u vezi koju smo izgradili. Ti, tvoj brat, tata i ja – odrasli smo zajedno. A to je neprocjenjivo. Sada kada te vidim kako se smiješ, igraš, rasteš, znam da su sve žrtve, sve suze i sve duge noći bile vrijedne toga. Uvek si moj ponos, moj najveći razlog da nastavim dalje.

Ali znaš šta? Ja sam to uradio. Savladao sam sve prepreke. Sve što mi je stajalo na putu ostavio sam iza sebe korak po korak. I tu knjigu – tu knjigu koja priča našu priču, kako smo počeli zajedno i kako smo zajedno rasli – mama će to napisati. Zato što želim da ti i tvoj brat jednog dana možete pročitati našu priču. Želim da shvatite odakle dolazimo i dokle smo stigli.

Vi, Nadin i Lyad, ste moj ponos. Moja najveća inspiracija. Zahvaljujući vama znam da je sve moguće. Dakle, da, ta knjiga će biti dostupna. I to će biti priča o ljubavi, istrajnosti i snazi ​​zajedničkog. 

Hvala ti što si me učinio majkom Nadin čak i kada sam to još sama učila.

❤️

Ovaj blog je za majke koje daju sve od sebe svaki dan, za majke koje svojoj djeci daju sve bez oklevanja, za majke koje sa osmehom i srcem punim ljubavi prihvate svaki izazov. Vi ste razlog zašto se svijet okreće i zaslužujete sve što je dobro u životu.