O, druga mama , znam tačno kako se osećaš. Zaista, nisi sam u ovome. Prošle sedmice se to ponovilo ovdje, škole su ponovo počele, a to uvijek znači haos. I budimo iskreni, te prve sedmice? Samo je težak . Novi rasporedi, kutije za ručak koje treba popuniti, torbe za teretanu koje misteriozno nestaju, a onda onaj jutarnji špic – znate, svi moraju izaći iz kuće kada ste jedva uspjeli oprati zube.
I meni je bilo teško. Toliko teška u stvari da sam se u jednom trenutku zaista osjećala kao "najgora mama ikad". Toliko toga dolazi na nas, a onda i taj neizrečeni pritisak da sve moramo odraditi savršeno. Ali znaš šta? Ne moramo to da radimo savršeno. Nema šanse.
Na primjer, prošle sedmice je bio samo ponedjeljak ujutro. Osjećao sam se kao da imam sve pod kontrolom. Djeca su imala školski pribor, sendviči su bili uredno napravljeni (u redu, možda u žurbi), ali onda... BANG! Panika. Samo tako. Niotkuda. Srce mi je kucalo i odjednom nisam mogao dobro razmišljati. Moj anksiozni poremećaj je očigledno smatrao da je dobra ideja da se pridružim. Super zabavno. Nije tako.
Ono što slijedi je, naravno, onaj unutrašnji glas: "Kako ćeš, pobogu, ovo uraditi? Kako ćeš izvući tu djecu kroz vrata dok si i sam u panici?" I počeo sam da se pitam mogu li sve to učiniti. Ozbiljno, na trenutak sam se osjećala potpuno izgubljeno.
Ali znate, u tom trenutku, između znojenja i stresa, shvatio sam nešto važno: u redu je ne biti u redu . Znate li zašto? Jer kao majke smo samo ljudi. Toliko toga radimo, brinemo o svima i često zaboravljamo na sebe. Ali ti napadi panike, ti strahovi, to nas ne čini "najgorom mamom ikada". To nas čini ljudima .
A onda danas... da, ponovilo se. Stvari idu dobro već pet dana. Pet cijelih dana! Uveli smo nova pravila, prilagodili neke stvari, i iskreno? Činilo se da su stvari konačno krenule. Zapravo mi je laknulo što je u šatoru bilo malo mira. Ali da, to nije dugo trajalo...
Niotkuda, najmlađi je odlučio da mu se odjednom više ne da da sluša. Dobro, pomislio sam, možda pad, to se može dogoditi. Ali onda je najstariji odjednom počeo da plače, jer da, kamp dolazi, a u grupi 7 to je očigledno razlog velikog stresa. I ako postoji jedna stvar koja me kao majku čini prestimulisanom, to je dvoje djece koja su potpuno uznemirena u isto vrijeme. Naravno, najmlađi ga nisu mogli ostaviti netaknutim. Čim vidi priliku da ustane iz kreveta i ne spava, on je "sve ušao". Pa je opet došao s dobrom namjerom da se umiješa u stvari. Zaista, tajming je uvijek savršen sa tom malom.
Ali u tom trenutku? Ne, jednostavno to više nisam mogao podnijeti. Najmlađi je počeo da plače jer se nije snašao, a ja sam stajala jako loše, dok su mi se ramena dizala od napetosti. Popravljeno. Potpuno zaglavljen. Kao da su se sve brige, panika i frustracije proteklih dana nagomilale na meni kao težak ranac.
I tu sam bio. Sa uplakanim djetetom, drugim uzrujanim zbog kampa, a ja? Bio sam potpuno iscrpljen. Osjećaj krivice je ponovo počeo da se gomila. Jer da, kao majka odmah se osjećate loše što ne možete sve savršeno podnijeti. Ali znaš šta? U redu je .
Ponekad je to jednostavno previše. Ponekad ne možemo sve nositi, a ne moramo. Mi smo samo ljudi.
Ne znam za vas, ali ja sam sebi ponekad najgori kritičar. Svaki put kad posrnem ili ne ispunim svoja očekivanja, čini mi se da je taj unutrašnji glas odmah spreman reći: "Vidiš, radiš to pogrešno." Ali ono što pokušavam da uradim je da utišam taj glas. Još uvijek nisam dobar u tome, ali pokušavam. Jer na kraju dajemo sve od sebe. I to je dovoljno.
Dakle, da, danas je bio samo dan , ali sutra je novi dan. I nadam se da će se moja ramena malo odmoriti. Za sada je samo pitanje disanja, završetka dana i saznanja da dajem sve od sebe. I da i ti, mama, uradi to. Dajemo sve od sebe i to je više nego dovoljno.
💛
0 reacties